Nije nam bilo u planu

Širokobriješka akademska likovna umjetnica Ana Naletilić predstavlja još jednu u slijedu izložba snažnoga osjećanja za trenutak i čovjekovu nespremnost na iznenadne događaje. Njezina neobična i vrlo izravna angažiranost posve je primjerena trenutku u kojemu se čovječanstvo sučeljava s nemilosrdnim atacima niza slučajnosti kojima je i samo pridonijelo, živeći samo za se i diskvalificirajući socijalne, društvene, moralne i ine međuodnose. Posljedice čovjekove sebičnosti strašne su. S toga je, da bi što zornije oslikala stvarnost sadašnjice, a čemu je aktualna pandemija nekakva virusa (Ta kao da ih nije bilo prije i kao da ljede u statistike mrtvih nisu pretvarali i drugi pogromi!) tek povodom, umjetnica pribjegla neobičnim formama i materijalima. Formi i izrazu kojim nam na najjednostavniji i najučinkovitiji način uspostavlja neku vrstu dijagnoze, s pojašnjenim uzrocima. U tomu i jest težina njezine priče, što je ispričana jednostavnim likovnim jezikom, sve što je nacrtano rečenički je i objašnjeno. Tako da je ovo jedinstven primjer likovnog izraza koji u svojoj multimedijalnosti hoda između crteža, grafita, aforizma čak, do tematske zaokruženosti u prijeteću suštinu utkanu u naziv izložbe: Nije nam bilo u planu. Digitalni ispis ovdje ima svoju formalnu tehničku svrhovitost, ali i suštinsko značenje. Ta ne živimo li digitalno vrijeme? Na način da ono upravlja s nama? Ili perforirana slova. I ona će se brzo, poput magle s obzora, dignuti i nestati sa zidova galerije. Kombinacija binarnih medija, tih slova i minijaturnih crteža sklapa likovnu priču koja hodi rubom filozofsko – psiholoških poruka. Zapravo, tehnike (i slova i crteža) forsiraju infantilnost. I najbolje je tako: pronaći najbenignije načine za upozoriti ljude da je sve što im se događa a na što se oni uporno navikavaju, zapravo slijed trošenja izdržljivosti kojemu jednom mora doći kraj. Čovjek u svojoj depresiji traži trenutačni, prividni lijek, nastoji rješavanjem akutne ne vidjeti kroničnu nevolju. Stalno odlaže susret s njom. A to posljedično koti depresiju i hrani ju. Te se povlačimo u se, nesigurni i držimo se za malo tog egoizma koje nastojimo podijeliti s masom. Jer bit će nam bolje ako i na druge prenesemo dio svoje tuge. Ili bolesti. Zabluda. Dajemo svoj doprinos općem apsurdu. Virtualizaciji konkretnih života iz kojih kao da je isisan smisao i snaga. Na koncu, radovi Ane Naletilić u svojoj gotovo molećivoj poniznosti i jednostavnosti ukazuju i alarmantno upozoravaju da je došlo vrijeme za spašavanje. Čini se da je njezin savjet da svatko poradi na vlastitom spasu. Jedino tako moguće je spasiti masu. Jasno, ona je ponajprije spasila sebe, jer je uvidjela to što je trebala. Što bi angažiran umjetnik inače morao. Ostalo nije na njoj. Slova s ove izložbe ionako će za nekoliko dana ishlapjeti. I ostaviti podlogu za nova. Jer čovjeku se stalno žuri. U nove depresije. U novu utrku za materijalnim. I u toj će žurbi i nadalje zaboravljati suštinu dijeljenja kao jedinog uvjeta imanja. U tomu je suština ove Anine priče.

Dragan Marijanović